Virusi, bakterije, amebe i kojekakvi drugi nametnici sve više profitiraju i sve lakše savladavaju ljudski organizam. Savremeni čovjek naoružan antibioticima, vještačkim vitaminima, mineralima, antipireticima, cistostaticima, antiinflamatoricima, imunosupresivnim lijekovima, plovi po krhkim oblacima sigurnosti u napredak i nepogrešivost medicine i farmacije. Jača se sve drugo osim ljudskog organizma, a to je totalna greška, koja nas vodi do nesavladivih teškoća.
Kada god i šta god čovjek ne može da savlada i objasni, pristupa objašnjenjima poput onog “pa to je natprirodno”.
Jedno vrijeme se govorilo da su neke vrste virusa dospjela na zemlju iz svemira, a sve zbog naše vlastite nemoći da im se suprostavimo.
Kako ćemo moći, kada i kod najmanjih prehlada posežemo za raznim antibioticima i drugim sredstvima, a ne želimo znati da je od toga više štete nego koristi?
Kao i mi sami, kroz generacije napreduju i virusi i bakterije. Mutiraju i stvaraju bolji zaštitni mehanizam protiv nas i naših lijekova. Već se desilo u jednoj naprednoj zemlji da je jedan oblik bakterije koju zovemo streptokok, postao otporan na skoro sve poznate bakterije. Rezulalt se zna.
Virusi su u jednom dijelu, možda najpametniji stvorovi na planeti, pravi su kameleoni, igraju se sa ljudskim organizmom i pokazuju mu koliko je odstupio od zakona prirode.
Šta je sa lijekovima kad bolest kao što su virusni hepatitisi, gripe, AIDS i si.?
Kakvu nam terapiju nude?
Pokušava se podići nivo reakcije odbrambenog sistema. Tačno opisati i objasniti imunološki sistem čovjeka, praktično je nemoguće jer nam nije poznato sve u cjelini. Ono što znamo komplikovano je za uvezivanje u jednu lako razumljivu cjelinu.
Otporonost, tj. jačina imunološkog sistema zavisi od mnogo čega, a povezana je sa tzv. nasljednim faktorom, konstitucijom, prirodnom, tj. specifičnom i stečenom otpornošću. Kvalitet čovjekovog življenja zavisi od pravilnosti rada i jačine odbrambenog sistema, jer kada bi on radio bez greški, niti jedna bolest za koju znamo ne bi imala šansi.
Leukociti, limfociti T, B i O (nulti), imuno-globulini, anti-tijela, makrofagi, interferon, itd. dijelovi su izuzetno komplikovanog mehanizma.
T limfociti su anti-terorističke jedinice, ili bolje rečeno, profesionalne ubice. Imaju moć da raspoznaju neprijatelja, napadnu ga i unište.
Mnoge B limfocite možemo nazvati pametnim, jer su u stanju sa dugo žive i nose informacije o neprijatelju.
Interferon suzbija razmnožavanje virusa, makrofagi učestvuju u nizu reakcija, pa čak i u podizanju imuniteta, tj. otpornosti na ćelije tumora.
Kada bolje pogledamo, u našem organizmu se stalno odvija borba na život i smrt. Prirodne ćelije ubice, profesionalci, uništavaju sve što je sumnjivo, počev od uzročnika bolesti, pa do vlasitih inficiranih ćelija. Opet zakon prirode, jedni umiru i nestaju da bi drugi živjeli i razvijali se.
T ćelije ubice luče limfokine i tako sprečavaju razvoj infekcije. Možda je ovo teoretska postavka o idealnom dešavanju, ali nije uvijek tako. Znate li nešto o “programiranom samoubistvu ćelije”? Proces koji ostavlja bez daha svakoga ko o tome želi znati bilo šta. Posmatrate ćeliju, zdravu, kako živi, obavlja svoju funkciju i odjednom-bljesak, nema je. Čistači je pokupe i odbace kao da im je neprijatelj, nema joj traga, kao da nikada nije postojala. Ćelije, zaštitnici organizma, žive određeni period i nestaju, ali šta se dešava kada se ti odnosi poremete? Ćelija jednostavno ne može da umre, živi, ali i podivlja. Tako se stvaraju preduslovi za nastanak najtežih bolesti.
Idiopatske bolesti (nepoznato porijeklo), auto-imune bolesti, izgledi su sve veći, počinju ili programiranim samoubistvom ćelija ili nemogućnošću da ćelija završi svoj život.
Imperativ čovjeka nije u uništavanju vlastitog organizma, jer definitivno svi lijekovi hemijskog porijekla, ma kako korisni bili, prave zbrku u imunološkom sistemu, remete njegov prirodni ciklus i povećavaju napore ćelija u borbi sa neprijateljem.
Imperativ je u jačanju svih elemenata odbrane, a ima li ičeg prikladnijeg od prirodnih lijekova i prirodnih poticaja?
