Probavni sistem

Probavni sistem je sistem organa za varenje i ima zadatak da u ljudsko tijelo unese hranu, da dobivenu hranu djelovan­jem svojih sokova preradi kako bi postala upotrebljiva za or­ganizam, te da nesvarene djelove izbaci van organizma. Na ovaj način pomenuti sistem se bavi podmirenjem organizma kao cjeline.

Probavni sistem se sastoji od velikog broja organa koji su međusobno povezani. Može se predstaviti kao jedna duga neprekinuta cijev čiji se pojedini dijelovi nastavljaju jedni u drugi.

Počinje sa ulaznim otvorom za hranu (usnom šupljinom) u kojoj su smješteni jezik i zubi, a na to se nadovezuju ždrijelo i jednjak. Jednjak se nastavlja u želudac, želudac u tanko cri­jevo, dok se ovo posljednje nastavlja u debelo crijevo koje se opet završava otvorom. Ovom sistemu su pridodati jetra sa žučnom kesom, te gušterača, koja svoje sokove izlučuje u pro-bavnu cijev.

USNA ŠUPLJINA

To je šuplji prostor čiji je gornji zid izgrađen od kosti, a donji zid čine jezik i ispod njega smješteni mišići. U donjoj i gornjoj čeljusti je po 16 zuba usađenih u zubnim jamicama. Zubi su veoma tvrdi pomoćni organ za probavu i imaju zadatak da usitnjavaju hranu i učine je lakšom za gutanje i probavu.

Čovjek se rađa bez zuba jer mu u prvim mjesecima života nisu potrebni pošto se hrani tečnom hranom. Tek nakon 6 mje­seci dolazi do izbijanja zuba i njih nazivamo mliječnim zu­bima. Oni traju do šeste ili sedme godine kada ih zamjenjuju trajni zubi.

Jezik se u usnoj šupljini nalazi između nepca i dna usta kao slobodan mišićni organ. Gornja površina jezika je prek­rivena malim bradavicama pomoću kojih se prima čulo ukusa. Po kvalitetu razlikujemo četiri ukusa slatko, kiselo, slano i gorko. Jezik nam pruža i mogućnost opipa a isto tako boli i temperature. Zadatak mu je da miješa hranu pri žvakanju, a ima i specifičnu ulogu kod govora jer sudjeluje u formiranju artikulisanih glasova. Izgrađen je od velikog broja mišića i ima veliku pokretljivost.

Tvrdo i meko nepce sa visećim jezičkom razdvajaju usnu šupljinu od ždrijela. Samo gutanje je refleksna pojava koja se pokreće dodirivanjem stjenke mehkog nepca. Onaj dio ždrijela koji spada u probavni trakt i onaj koji služi disajnim putevima okružuju snažni mišići. Na ždrijelo se nastavlja jednjak koji odvodi zalogaj iz ždrijela u želudac.

ŽELUDAC

Želudac je prošireni dio probavne cijevi u kome se hrana skuplja i gdje počinje proces probave u pravom smislu te riječi. Smješten je u najgornjem djelu trbušne šupljine sa početnim djelom ispod lijevog rebarnog luka i postavljen je ukoso. Nema stalan oblik jer je zavisan o ispunjenosti hranom. Ulazni dio želuca je mjesto gdje se u njega ulijeva jednjak a stručno se naziva cardia. Ovo ušće je zatvoreno jednim mišićem stezačem koji se otvara samo da bi propustio hranu prilikom gutanja. Izlazni dio želuca je mjesto gdje se želudac nastavlja u početni dio tankog crijeva – dvanaestopalačno crijevo. Želučana sluznica je veoma naborana i omogućava želucu da se širi pri punjenju hranom. Ovaj organ uveliko utiče na razna duševna raspoloženja, radost, ljutnju, bijes i kod svakog uzrujavanja stišće se prsten na donjem otvoru želuca i prestaje sekrecija sokova. Dobiti apetit ili ga izazvati u stvari znači izazvati izlučivanje probavnih sokova.

TANKO CRIJEVO

Tanko crijevo je najduži dio probavne cijevi i dužina mu iznosi od 5 do 7 metara. U njemu se dovršava kompletna pro­bava svih djelova hrane i tu se vrši upijanje hranjivih sastojaka. Dvanaestopalačno crijevo (Duodenum) je početni i najkraći dio tankog crijeva. Posebna karakteristika tankog crijeva su brojne resice sa njegove unutarnje strane.

DEBELO CRIJEVO

U desnom donjem dijelu trbuha na tanko crijevo nastavlja se debelo crijevo. Smješteno je tako da stvara kao neki okvir oko vijuga tankog crijeva. Debelom crijevu ne preostaje prava probavna funkcija, jer neprobavljene tvari u njemu podliježu razaranju i to vrenjem i gnjilenjem.

Čovječije debelo crijevo ne izlučuje vlastite probavne fermente (sokove), a njegova sluzokoža je samo u manjoj mjeri sposobna za resorbciju. Bitna je resorpcija (upijanje) vode čime se zgušnjava crijevni sadržaj u izmet. Ovaj se zadržava u debelom crijevu 8 do 12 sad i biva ubačen u rektum.

Duž cijelog probavnog, uslovno rečeno, kanala su žlijezde koje u probavni trakt luče sokove. To su doušna pljuvačna žlijezda, podčeljusna i podjezična žlijezda, zatim one koje luče solnu kiselinu i one koje proizvode pepsin ili lipazu. Dakle, najvažnije mjesto za resorpciju hranjivih materija je tanko crijevo.

JETRA I ŽUČNI MJEHUR

Jetra je najveća žlijezda ljudskog organizma a vezana je za probavni sistem iako je u tijesnom odnosu sa krvnim sistemom. Zato sa pravom možemo reći da je jetra dvostruka žlijezda. Smještena je u gornjem desnom dijelu trbušne duplje i u normalim prilikama ne prelazi ispod luka rebara. Tačnijc rečeno, smještena je najvećim dijelom ispod desnog rebarnog luka, a njen mali dio završava ispod lijevog rebarnog luka. Sastoji se od lijevog i desnog režnja koji je i veći. Jetra je kod zrele i zdrave osobe mrko crvene boje, čvrste je konzistencije ali je krta i trošna. Površina joj je glatka i obavijena tankom ali čvrstom sopstvenom kapsulom i trbušnom maramicom.

Ovaj organ posjeduje dva krvotoka. Prvi služi za ishranu samih jetrenih ćelija a čini ga jetrena arterija sa svojim ograncima, dok drugi donosi jetri krv iz probavnih organa koju ona mora da preradi, a čini ga portna vena sa svojim ograncima. Jetra stalno proizvodi i luči žuč, koja se jednim dijelom odvodi u duodenum a dijelom dospijeva u žučnu kesu. Bogata je krvnim sudovima i sadrži oko 900 gr. krvi koju dobija na način koji je opisan.

Ova najveća žlijezda ljudskog organizma igra bitnu ulogu u metabolizmu bjelančevina, ugljikohidrata i masti a ima i zaštitnu funkciju. Pored toga što je pravo skladište vitamina B12 i E, ona skladišti još mnogo toga. Ima možda najveći broj uloga u organizmu i u njoj se odigrava na hiljade hemijskih reakcija. U slučaju nekog neuobičajenog stanja or­ganizma kao što je npr. krvarenje, krv koja je uskladištena u jetri ići će u cirkulaciju tako da koliko-toliko nadoknadi izgubljenu krv. Na poseban način ovaj organ igra važnu zaštitnu funkciju jer uništava razne bakterije, toksine i ko zna šta još, te učestvuje u stvaranju antitijela i uopšte odbrambenih materija. Ima nešto što začudi svakoga, a to je podatak da za vrijeme probave kod čovjeka kroz portnu venu za jedan sahat prođe sto litara krvi.

Najzad da nam bude jasnije, jetrene funkcije možemo po­dijeliti na:

• zaštitne
• krvotvorne
• endokrine
• egzokrine.

Ovako velika fiziološka aktivnost omogućena je samo za­hvaljujući samo jetrenoj zapremini i posebnostima cirkulacije. Najmanja funkcionalna jedinica jetre je hepatocit koji ima moć dobre replikacije a samim tim i jetra moć regeneracije.

Žučni mjehur je kruškoliki organ koji služi kao rezervoar za žuč, koja se opet u njemu koncentriše i postaje tri do četiri puta gušća od one koja dolazi iz jetre. U jetri se stvara od 0,8 do 1 litar nekoncentrovane žuči za 24 sahata, a u žučnu kesu može stati oko 40 cm žuči.

Ovaj organ je dug od 8-11 cm i smješten je na donjoj strani desnog i jetrenog režnja. Jetra neprekidno luči žuč bez obzira na probavu i ta žuč napušta jetru kroz jetrin odvodni kanal a kroz žučni kanal ide u dvanaestopalačno crijevo. Ako nema probave tzv. Odijev Sfinkter je zatvoren i žuč mora nazad u žučni mjehur gdje joj se oduzima voda. Na ovaj način ona postaje koncentrovanija i sposobnija za razgradnju une­sene hrane.

GUŠTERAČA

To je druga velika žlijezda pridodata probavnom sistemu. Ima oblik izduženog lista a na njoj razlikujemo glavu, trup i rep. Karakteristična je po svom dvostrukom lučenju, vanjskom i unutarnjem. Vanjsko lučenje je lučenje probavnih sokova a drugo je lučenje hormona insulina u krv koji veoma bitan za metabolizam šećera. Gušterača ili pankreas je teška oko 80 gr, njen izvodni kanal je otvoren u dvanaestopalačno crijevo.