Od svega što se dešava i pojavljuje u našoj okolini organizam bira samo ono što je važno i opaža određenim organima. Organizam ne opaža sve kvalitete svjetlosti nego samo one potrebne za adekvatan odnos prema okolini.
Možemo osjetiti:
- vidom – svjetlost, boju, oblik, udaljenost
- sluhom – zvuk, njegov smjer, jačinu
- miris (veoma širok raspon)
- jezikom – okus – slatko, slano, kiselo, gorko
- pipanjem– temperaturu,dodir itd.
VID – OKO
Vidni sistem sačinjavaju rožnjača, leća i mrežnjača. Svjetlosne zrake se lome na vanjskom zidu rožnjače i dvijema plohama leće. Sakupljaju se i projeciraju na mrežnjaču. Ovaj sistem je veoma prilagodljiv na udaljenost objekta koji se posmatra.
Mrežnjača je dakle dio oka koji prima svjetlosne nadražaje. Posjeduje receptore za svjetlost koji su početni dio vidnog puta. Njen vidni dio izgrađen je od 10 slojeva. Najinteresantniji je spoljašni sloj u kome nalazimo receptore vida tj. čunjiće i štapiće.
Pretpostavka je da čunjići primaju boje a štapići sve ostalo. Slika se sa mrežnjače prenosi u primarno vidno središte u gornjem dijelu pločice a odatle u vidna polja zadnjeg dijela hemisfere. Poremećaj u predjelu čunjića uzrokuju gubitak viđenja boja ali samo u rijetkim slučajevima totalno. Ovakav poremećaj je nešto učestaliji kod muškaraca nego kod žena ali to nije pravilo. Poremećaji u prelamanju svjetlosti su krivci za dalekovidnost ili kratkovidnost. Leća je najvažniji dio dioptričkog aparata i djeluje kao dikonveksno sočivo. Iza nje, pa do mrežnjače, nalazi se veliki šuplji prostor ispunjen polutečnom masom koja vodi zrake do mrežnjače. Kod dalekovidnosti ili je prekratka optička os ili preslaba prijemna sposobnost leće pa slika nastaje iza mrežnjače. Kod kratkovidnosti ili je preduga optička os ili je prelomna moć leće prevelika pa slika nastaje ispred mrežnjače. Starenjem se smanjuje prelomna moć leće i akomodacija oka. Šarenica (iris) djeluje kao blenda. Na upad svjjetlosti se refleksno sužavaju zjenice a u mraku se šire. Oko je podložno raznim pogrešnim opažanjima ali i pored toga je za divljenje njegova savršenost.
SLUH – UHO
Po pravilu čovjek raspoznaje mješavinu tonova (zvuk). Vanjsko i srednje uho, vanjski slušni hodnik, bubnjić i slušne košćice srednjeg uha prenose zvuk. Sastav unutarnjeg uha je prilično složen. Njegov bitan dio je tzv. Cortijev organ koji se nalazi na dnu srednjeg membranskog puža, a glavni sastavni dio mu je bazalna membrana sa slušnim stanicama. Kroz određen okrugli prostor titraj imaju vezu sa usnom šupljinom koja Eustahijevom cijevi je povezana sa usnom i ždrijelnom šupljinom. Slušni aparat raspoznaje jačinu tona kojoj je osnovna mjerna jedinica FON.
Zvuk – jačina u fonima
- Donji slušni prag …………………….0
- Šapat na rastojanju od 1,5 m………10
- Kucanje sahata ………………………20
- Tihi razgovor ………………………..40
- Uličnabuka……………………………….70
- Krik ………………………………………80
- Udar groma……………….. ……. …120
Od svih čula sluh ima najfiniju sposobnost raspoznavanja.
NJUH I OKUS
Razne vrste mirisa i njihovu jačinu osjetimo uz pomoć nosnog krova gdje su smješteni nervni završeci živca koji provodi podražaj u mozak. Za razliku od životinja čovjek mnogo slabije osjeti razne mirise. Okus primamo uz pomoć kvržica koje se nalaze na jeziku.
GLAS I GOVOR
Glas nastaje u grkljanu tj. u prostoru između glasnica i pri njegovom oblikovanju učestvuju ždrijelo, usna i nosna šupljina. Kod žena je dužina glasnih žica mnogo manja nego kod muškaraca. Govor je specifičnost vezana za čovjeka, a organi koji učestvuju u njegovom oblikovanju su grkljan sa glasnim žicama, jezik, usna šupljina, usne a dobijaju poticaj iz govornog središta koje se nalazi u mozgu. Govor se sastoji od samoglasnih i suglasnih zvukova. Samoglasnici su tonovi dok su suglasnici pretežno šumovi.